Ivan Drajzl je doktor nauka i to obilato zloupotrebljava. Kada neko stavi dr ispred svog imena, ljudi su skloni da ga smatraju autoritetom u svakoj situaciji, iako je razgovor iz oblasti avionskog saobraćaja, a doktorat iz oblasti romantičarske poezije prve polovine devetnaestog veka. I sâm autor je bio u situaciji da ljudi po zabačenim planinama traže da leči bolesne i morao je da objašnjava da on nije takav doktor. Što je časno. Ali nije časno što se sa doktoratom iz filoloških nauka predstavlja kao ekspert za pitanja brige o novorođenčadi, što bi u nekoj ozbiljnoj državi predstavljalo skandal. Pre nego što je postao ekspert za vaspitanje i obrazovanje, Drajzl se bavio različitim delatnostima – bio je nastavnik, drvoseča, vlasnik pejntbol kluba, radio voditelj, krotitelj jagnjadi, agregatista, pozorišni reditelj, dvojnik Desanke Maksimović, inspektor protivpožarnih aparata, rušitelj Sneška Belića i još mnogo drugih poslova. Sve to autora čini vrlo sumnjivom pojavom. Zato, možda, nije daleko od istine izvesni M. M. iz Bora, koji kaže da „Drajzl može da uspe jedino ako ga Pepsi plati da pije Koka Kolu na javnim mestima i tako joj ruinira ugled“. Sa dvadeset pet godina je krenuo pešice na put oko sveta, ali je morao da odustane kad mu je u Donjoj Trnavi izašao žulj.
Do sad je objavio dve zbirke pripovedaka (Priručnik za potrevljivanje, 2002. i Ni seks ni grad, 2007) i dva romana (Vinča, 2015. i Godina zveri, 2016). Za Vinču umalo nije dobio NIN-ovu nagradu, samo da je žiri odlučio da je dobije umesto da je ne dobije. Ako ikada umre, ostaće mu nekoliko nezavršenih rukopisa, neobavljenih poslova i neostvarenih želja.
Narator Stevan Bjeletić.