Roman „Soba 427“ nagrađen je na Arete konkursu za knjigu godine.
Autorka je dobitnica nagrade „Miodrag Borisavljević“ 2019. godine za priču „Strah“. Na konkursu „Tragom Nastasijevića“ 2019.godine, dobitnica je prve nagrade za esej „Prilog raspravi ’Spartak ili Isus’“ i druge nagrade za priču „Jedan dan“.
Jadrankinu načitanost, znanje, erudiciju, majstorsko vladanje rečju upoznala sam čitajući tekstove na „Prejakoj reči“ i odlomke romana, pripovetke i eseje. Sada sam u njenoj misli i reči uživala duže, ali u strasti, rumenih obraza. Kontemplativan, refleksivan, beskrajno slojevit, savijen (ili odmotan) poput spirale prolazi sa različitih tačaka iste tegobe, bol, grč, nadu i lepotu ljudskog postojanja. Svaki odlomak, svaki pasus, svaka rečenica je mali logički i misaoni biser, klupko koje se odmotava, nikad do kraja razmrsivo, tako da morate odložiti knjigu na kolena i misliti, misliti, misliti…dok se ne razbolite od mišljenja (čemu sam lično, kao i autorka, sklona). A jezik! Kad nabijen značenjem kao beli patuljak, kad kao ogromna zvezda koju paraju korone i supernove, bogat-prebogat, od esejističke jasnoće do emotivne zapitanosti. Nikada sentimentalan, ovo je jezik koji ne „vlaži oči“ (odmah mi pada na um odvratna formula „žensko pismo“), nego uzdrmava koštanu srž.No, najjače uzdrmava duboko čovekoljublje, topla briga i naklonost u distanci, neverovatna plemenitost i saosećanje prema krhkom, zabludelom, bednom čoveku. Jadrankini junaci su oni koje inače tek zakači periferni vid, ljudi nevažni, so zemlji, junaci svojih velikih i malih tragedija i retkih sreća, o kojima niko ne zna i ne razmišlja: nemisleći stoici pred burama života, ljudi koji idu utabanim stranputicama od svog pravog bića, ljudi rođeni da nikad ne procvetaju i nikad ne otkriju od čega su sazdani – svima nama, ponekad. I sve ih je učinila lepim, velikim i važnim, a život strašnim i lepim i punim nade. Nikad nisam pročitala roman ovako prožet plemenitošću i dobrotom.Jadranka, dubok naklon i HVALA!
Iva Radović
Poslušajte demo: