Radoje Domanović, srpski satirični pripovedač rođen je 16.02.1873.godine u Ovsištu nadomak Kragujevca.
Gimnaziju je završio u Kragujevcu, a Filozofski fakultet na Velikoj školi u Beogradu. Radio je kao profesor srpskog jezika u Vranju, Pirotu i Leskovcu.
Zbog svojih političkih uverenja i objektivnog sagledavanja događaja na srpskoj političkoj sceni, bio je proganjan, premeštan i otpuštan sa poslova gimnazijskog profesora.
Nakon Majskog prevrata i ubistva Aleksandra Obrenovića 1903.godine, pokreće politički list „Stradija“, u kojem na njemu svojstven način piše o dešavanjima u zemlji i na taj način izražava svoj bunt protiv tadašnjeg režima dinastije Karađorđević.
Razočaran, vodio je boemski život i svoje razočarenje je utapao u piću. Umro je u Beogradu 17.08.1908. godine, kao siromašna, ogorčena i veoma usamljena osoba.
Radoje Domanović je u knjizi Humor i satira je predstavio šest humorističnih i satiričnih pripovedaka koje opisuju društvo koje još uvek previre i menja se, društvo koje je prepuno izveštačenih i sitno-palanačkih odnosa koje grade sebični i zajedljivi,a ponekad i neobrazovani članovi društva.
To su likovi koji sebe nazivaju piscima,kritičarima,političarima i vođama,koji zarad svoje gluposti,sitničavosti,lične koristi i prepotentnosti koče razvitak društva, ne dajuću mu da napreduje i razvija se. U Domanovićevoj satiri najgore su prošli vlastodršci koje je predstavio kao beskičmenjake i zlotvore koji svoj narod nesvesno vode u propast. Satirični prikazi tadašnjeg političkog života su zapravo primenljivi i na ovdašnja politička dešavanja.Njegove pripovetke opisuju opšte ljudske slabosti koje ostaju u ljudima koji odbijaju da se promene na bolje te takvim sebičnim delovanjem doprinose stvaranju zlog sunovrata sopstvene zajednice.
1.Pozorište u palanci
2.Danga
3.Vođa
4.Naša posla
5.Mrtvo more
6.Sima penzioner
7.Sećanje na Milovana Glišića